Zbirka pjesama - Nevenka Delač-Grgurić
Na slijedećim stranicama predstaviti ćemo pjesnikinju Nevenku Delač-Grgurić, jednu od istaknutih autora pjesama o Gorskom kotaru. Nevenka Delač-Grgurić, rođena je 27. prosinca 1930. godine u Skradu, Gorski Kotar. Umirovljena koncem 1991. godine kada joj prestaje radni odnos s Privrednom Bankom Zagreb. Od 1952-1958 godine živi u Skradu gdje i radi u Općini Skrad. Te su joj godine bile najaktivnije u dobrovoljnom radu u raznim društvima, a napose u Kulturno umjetničkokom društvu Skrad. Završila je tečaj kazališnih amatera u Puli 1953. godine. Od rane mladosti piše pjesme s tematikom zaštite prirode, posebno goranskog kraja i Skrada. Pjesme piše na iskonskom skradskom dijalektu i time je jedan od rijetkih autora koji nastoje sačuvati od zaborava goranske običaje i ovaj malo poznati dijalekat.

Kompletnu zbirku pjesama možete potražiti kod autorice:
Nevenka Delač Slavka Kolara 48 10410 Velika Gorica
tel.: ( 01) 6241 293, ( 01) 6217 080.

Moje pjesme

Kako li me pjesme snaže!
One moju tugu blaže!
Ništa ljepše meni nije,
već pjevati pjesme najmilije.

S prijateljima biti u veselju tugu skriti!
Neka pjesme veselo se ore!
To nam naša srca zbore.

I Bogu uvijek su mile
moje pjesme najmilije.
I kad klečim i kad stojim
Vječni Bože, s njima Te molim!

Na kraju smrtog časa,
pjevajte mi pjesme spasa!

Skrad, 24. 6. l998. god.

 

Gorski Kotar

Njega bura zimi bije!
Žarko Sunce ljeti grije.
Glas mu snagom jeku stvara.

Šum potoka odgovara:
"Ječi, ječi, goro mila,
nek se cijeni tvoja sila!"
Pradjedovski to je glas,
našoj šumi želi spas!

Brda, stijenje i kamenje
vječno su mu znamenje.
Na radost rodu hrvatskom,
na ponos kraju mom!

Goranske šume

Šume šúme,
rosom okupane,
Suncem obasjane,
mirisne, zelene!

Stazama Vašim gazim
radosno,
u Vama moje srce je
ponosno !

Svježinom svojom
i mirisom opojnim
čarobne moći
uvijek ste mi na pomoći.

 

Slap Zelenog Vira

Podno Skrada u kotlinu,
u prekrasnu divljinu
vijugava staza vodi.

Niz liticu gudure,
iz visine zelene,
snažan slap silan buči,
stvara šum zaglušujući.
Taj Vilenjak sijede kose
brzaci ga u svijet nose.

To Biserje čarobno
žuri, šumi niz strminu
do Kupice u dolinu.
Šume, cvijeće, livadice
njegove su prijateljice.

Ptice, jelen i košuta
pozdrave mu šalju s puta,
a on dalje luta, luta.

Moj Skrad

Moj Skrad spava
ispod svoda plava.
Zvijezde rasule se sjajne,
trepere i čuvaju tajne.

I Mjesec mu svijetli u noći,
šulja se, želi do cilja doći.
Zvijezdo moja, u ponoći
Skrad mi čuvaj svake noći!

U zoru kad pođeš spati,
ostavi ga dragom Suncu,
s večeri se opet vrati.

 

Kavranova stijena

Ponad Skrada vijekom stoji
Kavranova stijena.
Vjetrovima šibana,
postojana, šumom zagrljena.

Kad se popneš na tu stijenu,
pogled ti puca
do Snježnika vrhunca
i Kuželjske stijene - što označava vrijeme.

Kada se na njoj pojave dvije sjene,
lijepo vrijeme objave, u srcu radost svane.
Magle što se tada s Kupe dižu
do Skrada u hipu stižu.

Kratkotrajnu sliku tvore:
jezero magle u zraku, okolo zelene gore.
Sunce jutarnje zlatom ga zlati.
Ubrzo sve nestaje i stvarnost se vrati.

Zelene gore u sunčanom sjaju
i plavetnom danu dalje traju.
Oblaci mali ko jaganjci bijeli
na Kuželjsku stijenu sjeli.

Kavranova stijena
plavim nebom nadsvođena,
zelenom šumom okićena,
zlatnim suncem ukrašena.

Badnjak va Skrade
(iz 1941. leta)


Prišla nan je zima.
Kove somo zobe ema.
Va Vrhe šuma škriplje,
a snek ko iz vreče siplje.

Mrzla, bela, lepa zima.
Zajc bo naco iskaf mater.
Lože, hajcaj, drf ema.
Naj bo tuplu, pride noter.

Deca se veseljijo.
Jablanco kînčejo!
Lepa je zeléna,
zgorah va Vrhe ocečena.

Krušna peč je naložena.
Hlebce i orehnjača je pečéna.
Prnešene so z izbe klobasíce,
sihe, dobre mesnatíce.

Do punuči se bomo storile
i na Polnočko se otpravele.
Snek je padat prestaf,
a smet bo nestaf.

Snek gazimo va pljetih zamotane,
opanjke na nogah,
fagla v rokah.
Zvezde sreče so nad name!

Zvonce na konjih zvonijo,
na Polnočko v Divjake vozijo.
Glajz je za njime postaf.
Ne be rat nišče duma ostaf.

Va cerkve si smo se sastale
i Božiče radovale!

Goranske kraj

Lep moj, goranske kraj!
Ne be te menjala ni za kaj!
Šume lipe zeléne,
cvetjen okînčene.

Potoke bistre šimíjo.
Srne ko balerine hodíjo.
Tice vesélo popevajo.
Na njivah lidje delajo.

Sonce hpirje svoje zrake,
tira maglo i obláke.
Duga za dažjen se javi,
nebo ko morje zaplavi.

Stene bele na bregih stojijo,
ko stražârje stražarijo.
Si ih tako radi gledajo.
One verno svojeme kraje služijo.

Va te lepote je, znaj,
moj Skrad i kaj.

 

Skračke vrh

Velik je vrh Skračke naš.
Zelen se fpirje do nebes.
Saku ga tulko opere daš.
Za dažja se vidi " Majke Božje pâs"

Nebo nat njin zaplavi.
Sonce ga pozdravi.
Košeníce z rožicame obasja.
Na trave rosa zasja.

Kosce koset travo hitale
dok so kapljce na rose sijale.
Za rose las pokosíle.
Na kraje va hlade se odmoríle.

Po košenicah rožice so cvale.
Mama i ja sakojakih smo nabrale.
Tako su lipo dišale.
Va canje smo ih devale.

Sonce sret pudan se fprlo.
Travu je brzo pošišilo.
Se se je pograbelo.
Sinu na veje nosilo.

Lovinca sena cela.
Deca so na njo sela.
Jako so se veseljila
ki se bojo na veje vozila.

Mimo grma so letele,
srno preplašile,
čmrlje potrle.
Nič niso pazele.

Sinu ke so na veje prvlekle,
na kula naložile i damuh ga vozile.
Va šajar ga spravljale.
Na kraje s kupico Skračke vrh pozdravljale.

Pr skoke

Otvorenje zimske sezone je belo
jako lipu i veselo.
Skijaše cele dan sneg tapkale,
s jeloveme vejčicame skok kinčele.

Od Rtička do Skoka drvja red je bif.
Vodof je skrojz do divjačkih njiv.
Se je belo injen okinčeno.
Lipu po pote se otkidano.

Hrvatske barjak na vrhe je bif,
srečen se vif.
Skakače so hrabre bele,
po zrake letele.

Burja i veter pihajo,
skoke smeron brojijo.
I spomen je ostaf na Manceta iz HAŠK-a,
našega va skokih prvaka.

Lidje se fanj sabralo
i skakače gledalo.
Čudon se čudele:
takovih tic na skijah još niso videle.

 
| www.gorskikotar.com | sva prava pridržana |
| design by XAR |